Samo bih odmahnula rukom –Mah, to je za slabiće...
A evo osjetih je na svojoj koži. Tako sama među milion ljudi. Usamljena.
Da, moj jastuk je uvijek tu.. al' ne uzvraća mi zagrljaj, koliko god se ja trudila da zamislim drugačije. I znam da će sutra biti bolje, i da ću opet staviti osmijeh na svoje lice i praviti se da se ništa ne dešava. Da je sve u savršenom redu. Bravo za mene, bar znam da odglumim.
Ubi me ovo vrijeme koje leti. Mjeseci lete, a ja ništa nisam uradila sa sobom, ni sa svojim društvenim životom. Ni sa faksom, ni sa čim.
I volim kišu. Obožavam.
Ne zato što sam depresivna. Kiša me čini srećnom. Nekako, moji problemi odlaze s kišnim kapima.
Mogla bih hodati po kiši satima i satima, i nikad mi ne bi dosadilo. Prija mi to što se ljudi obično zatvore u kuće, bježeći od kiše. A ona je tako božanstvena.
Moje lice oslikava život jedne srećne persone. Ali nije baš sve onako kako izgleda...
Nađe se nekad, poneko k'o uspije da zadrži taj osmijeh na mom licu, da bude stvaran. Al' obično brzo ode. Vjerovatno ga ja otjeram svojim stavom, ponašanjem, tvrdoglavošću...
Izgleda da sam zalutala, zalutala u svojim mislima, u zabludama. U maštanju o boljem sutra, o boljim ljudima, o ponosu i poštenju.
Jebi ga.
