Ponekad se zapitam da li su snovi zaista ostvrljivi. I najčešće dajem negativan odgovor na to.
Ne zato što sam pesimista, nego... Nego zato što sam realista, bar mi tako kažu ljudi u mojoj okolini.
Da, i ja sam sklona maštanju, i više od mnogih. Ali jednostavno, znam šta je stvarnost. Nekad, ustvari često, mrzim to kod sebe, ali to sam ja i ne mogu to promjeniti, mogu samo da se pretvaram da nije tako...
Nego, da se vratim na ''pitanje'' o snovima. Postoje, vidiš, i oni trenutci kada dajem potvrdan odgovor na pomenuto pitanje. To jeste ovaj trenutak.
Ne znam da li je to slučajnost, ali u posljenje vrijeme, moji mnogi snovi se ostvaruju. Evo već dvije sedmice živim svoje snove. I bum, iznenada još jedan moj san će se izgleda ostvariti. Sve mi je to po malo čudno, zašto sve to odjednom? Prosto se uštinem nekad, da vidim da li sanjam...
Mnogi ne razumiju kako neke male stvari mogu da budu moji snovi, kako mogu da maštam o tako malim stvarima. Ali male stvari čine sreću, zar ne?
A i zar nije ljepše sanjati o nečem, što je možda ostvarljivo(da znam, onda to nije mašta..), i onda uživati u onim trenutcima kad snove ''gledaš uživo''. Da baš tako se sad osjećam. I plašim se sljedećeg jutra. Plašim se SUTRA.
Ne želim da sve to nestane, da se pokvari, uništi. Ne želim se buditi iz ovog ''sna''. Jer, divno mi je.
Odavno se nisam osjećala tako ispunjenom, tako srećnom.
Radosnom i veselom. Znaš, nekad sam se smijala bez prestanka, i onda je od jednom sve to nestalo.
Mislila sam da nikad neće biti isto, da ću opet biti tako vesela, kao nekad.
I ne mogu da vjerujem, da sam opet stara ja, koja se smije i veseli svakom danu, i koja čini sve da zadrži osmijeh na licu, što je duže moguće. Vjerovatno i njegov osmieh ima svoje prste u tome, al' nije me briga, sve dok je tako. (:
Dvije su sedmice do ostvarenja jednog mog velikog sna... I iskreno se nadam da ništa neće spriječiti da se taj san ostvari. Prosto, ne smijem da pričam o tome, strah me je da ne.. ne, ne mogu da pričam o tome.