Samoća.
Kako boli. Znaš, kad su mi pričali o povezanosti, o nedostajanju, o samoći.
Nisam vjerovala.
Samo bih odmahnula rukom –Mah, to je za slabiće...
A evo osjetih je na svojoj koži. Tako sama među milion ljudi. Usamljena.
Da, moj jastuk je uvijek tu.. al' ne uzvraća mi zagrljaj, koliko god se ja
trudila da zamislim drugačije. I znam da će sutra biti bolje, i da ću opet
staviti osmijeh na svoje lice i praviti se da se ništa ne dešava. Da je sve u
savršenom redu.Bravo za mene, bar znam
da odglumim.
Ubi me ovo vrijeme koje leti.
Mjeseci
lete, a ja ništa nisam uradila sa sobom, ni sa svojim društvenim životom. Ni sa faksom, ni sa čim.
I volim kišu. Obožavam.
Ne zato što sam depresivna. Kiša me čini srećnom. Nekako, moji problemi odlaze
s kišnim kapima.
Mogla bih hodati po kiši satima i satima, i nikad mi ne bi dosadilo. Prija mi
to što se ljudi obično zatvore u kuće, bježeći od kiše. A ona je tako
božanstvena.
Moje lice oslikava život jedne srećne persone. Ali nije baš sve onako kako
izgleda...
Nađe se nekad, poneko k'o uspije da zadrži taj osmijeh na mom licu, da bude
stvaran. Al' obično brzo ode. Vjerovatno ga ja otjeram svojim stavom,
ponašanjem, tvrdoglavošću...
Izgleda da sam zalutala, zalutala u svojim mislima, u zabludama. U maštanju o
boljem sutra, o boljim ljudima, o ponosu i poštenju.
Jebi ga.
Kako
da te gledam u te oči, a da te ne poželim? A kako da ti odolim, kad jedino ti
znaš da me nasmiješ kad mi je najteže? Jedino me ti razumiješ, jedino pred tobom
mogu da budem to što jesam... jedino na tebe
ne mogu da se naljutim, jedino tebe ne
mogu da odbijem...jedino s tobom mogu da ćutim, a da razumiješ moju ćutnju. Jedino TI.
Zašto me gledaš tako... odakle ti ključ od mog srca?
Zašto me tjeraš da te zavolim?
Ne mogu opet da volim pogrešnog čovjeka... a pogrešan si.
Ponekad se zapitam da li su snovi zaista ostvrljivi. I
najčešće dajem negativan odgovor na to.
Ne zato što sam pesimista, nego... Nego zato što sam realista, bar mi tako kažu
ljudi u mojoj okolini.
Da, i ja sam sklona maštanju, i više od mnogih. Ali jednostavno, znam šta je
stvarnost. Nekad, ustvari često, mrzim to kod sebe, ali to sam ja i ne mogu to
promjeniti, mogu samo da se pretvaram da nije tako...
Nego, da se vratim na ''pitanje'' o snovima. Postoje, vidiš, i oni trenutci
kada dajem potvrdan odgovor na pomenuto pitanje. To jeste ovaj trenutak.
Ne znam da li je to slučajnost, ali u posljenje vrijeme, moji mnogi snovi se
ostvaruju. Evo već dvije sedmice živim svoje snove. I bum, iznenada još jedan
moj san će se izgleda ostvariti. Sve mi je to po malo čudno, zašto sve to
odjednom? Prosto se uštinem nekad, da vidim da li sanjam...
Mnogi ne razumiju kako neke male stvari mogu da budu moji snovi, kako mogu da
maštam o tako malim stvarima. Ali male stvari čine sreću, zar ne?
A i zar nije ljepše sanjati o nečem, što je možda ostvarljivo(da znam, onda to
nije mašta..), i onda uživati u onim trenutcima kad snove ''gledaš uživo''. Da
baš tako se sad osjećam. I plašim se sljedećeg jutra. Plašim se SUTRA.
Ne želim da sve to nestane, da se pokvari, uništi. Ne želim se buditi iz ovog ''sna''.
Jer, divno mi je.
Odavno se nisam osjećala tako ispunjenom, tako srećnom.
Radosnom i veselom. Znaš, nekad sam se smijala bez prestanka, i onda je od
jednom sve to nestalo.
Mislila sam da nikad neće biti isto, da ću opet biti tako vesela, kao nekad.
I ne mogu da vjerujem, da sam opet stara ja, koja se smije i veseli svakom
danu, i koja čini sve da zadrži osmijeh na licu, što je duže moguće. Vjerovatno
i njegov osmieh ima svoje prste u tome, al' nije me briga, sve dok je tako. (:
Dvije su sedmice do ostvarenja jednog mog velikog sna... I iskreno se nadam da
ništa neće spriječiti da se taj san ostvari. Prosto, ne smijem da pričam o
tome, strah me je da ne.. ne, ne mogu da pričam o tome.
Kome još treba ružna i surova stvarnost? Ljepše je uživati u nekom drugom svijetu, u snovima. Maštati o nečemu uglavnom nemogućem... Za nekoga su moji snovi možda smijepni i besmisleni, ali u njima, ja pronalazim svoj mir. Da nema maštanja i sanjanja život bi bio besmislen, suroviji nego što jeste(ako je to moguće), tmuran i siv. Snovi uljepšavaju stvarnost. Želim. Želim lijep i miran život, bez mržnje među ljudima, bez ratova... Ali, to su samo moje želje, pusti snovi, mene i onih sličnih meni. Te su želje ostvarljive, samo u mašti. ''Tamo'' imam svoj svijet, baš onakav kakav želim da bude. Miran i pošten. Pun osjećaja, pun mogućnosti da se ostvari ono što želim i što hoću. Svijet u kome postoji BUDUĆNOST! To nisu velike želje, bar meni tako ne izgledaju... To su samo snovi o ''normalnom'' životu, koji ne živim i ne mogu, jer su ljudi zli, sebični i ne mare ni za koga i ni za šta, da bi ostvarili svoj cilj. PONOS, OBRAZ, DOSTOJANSTVO, riječi koje su nekada imale veliko značenje, sad većini, ne predstavljaju ništa...Nažalost. Naravno postoje i oni koji još uvijek vjeruju da nešto može da se promjeni, koji uživaju u malim stvarima...ali takvih je, sve manje i manje... Samo je u mom svijetu sve više takvih koji žele više i bolje, i MOGU!
Zato volim svoje snove i svoj život u istima. Ali, naravno, ništa nije savršeno, pa tako ni moj život u snovima, jer postoji buđenje, koje mi sigurno sljeduje. Buđenje, vraćanje u surovu realnost i onu uglavnom ružniju stranu života.
Da..Često se pitam, dal' sam ikada prestala da te volim? Tvoj osmijeh, pogled, dodir... Volim. Ti si nešto što me ispunjava, čini me srećnom, nešto tako.. nikad niko nije mogao. Ne, kao ti. Znam, kažu ''proći će te''. Neće! Da je htjelo prošlo bi. I ne znam. Ne znam šta sad da radim kada odlaziš. Kad te neću gledati svaki dan. Neću te ''slušajno'' dodirnuti ramenom. Poljubiti. A to je ono što trebam, više od svega. Tražim utjehu u drugom...a koga zavaravam.. sebe? tebe? Meni zapravo i nikad nije bilo jasno šta ti želiš, od mene, od nas? Šta znači svaki tvoj pogled...osmijeh? Prelijepi osmijeh, kojem ne mogu da odolim. Nestvaran je. I kad nisi pri sebi; Pijan, trijezan, lud, napušen- VOLIM TE. Nikome to nisam rekla. Ne mogu da kažem, da pokažem. Ljudi su zli, uništiće mi i to malo trenutaka koje provedem s tobom. Uništiće ono zbog čega se radujem svakom novom danu. Izdali su me ljudi kojima sam najviše vjerovala, pa sad nikome ništa ne vjerujem. Pa čak ni sebi. I da, slušam tvoju omiljenu pjesmu i odjednom je i meni omiljena.
Vrijeme liječi sve? Plašim se.. Nije tako. Platonska ljubav? Kome to još treba? Nikome. Ali ne mogu, trebam te. Moram tako da živim. U iluziji. U nekom maštanju o nečem što će se izgleda ostvariti samo u mojim snovima...a možda ni tamo.
Razočarana sam u ljubav, u ljude.. U život. Ponavljam to iz dana u dan..Možda da počnem da se radujem, veselim, shvatim da to nije tako. Ali... To je realnost. Zašto da se zavaram? Ne želim. Pa poslije da shvatim da je sve to plod moje mašte. Ne. Bolje je ovako. Zavoljećeš me, možda. Možda. A šta imam ja od tog ''možda''. Zašto ovo sebi radim? Imam samo lažnu nadu, koju si mi davao milioni puta... I onda kažem sebi ''E nećeš više.'' I to traje..nikoliko. Drugima si običan. Meni? Nešto posebno, nestvarno.. Najljepše. Nešto što nikad neće biti moje.
Zašto me ovo drži tolike godine. Ne, ne želiš da znaš koliko ih je. Vjeruj mi. Kako da izdržim, ovo, tvoj odlazak? Još postoji onaj djelić mene, koji se nada, vjeruje, da nećeš otići. Ubijaš me. Svakim svojim pogledom, pokretom, dodirom, osmijehom... U isto vrijeme me miluješ i ubijaš. Lomiš mi srce, a dio je tebe. Samo ti to ne želiš da shvatiš. Ti ne želiš da nam bude bolje! Ti nas sprječavaš da uživamo u sopstvenoj sreći, koju bi stvorili MI, kao jedno!
Volim
to što sam ti konačno odlumila.. Koliko dobro ne znam.. Ali ja sam zadovoljna,
što je i najbitnije zar ne?
Možda i nisam u najboljem stanju da pišem o ovome, o nama, ali jednostavno
osjećam potrebu.
Šta je bilo?
Nisi navikao da te, što bi se u današnje vrijeme reklo KULIRAM? E pa, navikni
se, to sam nova ja.
Možda nije to ono što očekuješ. Pa naravno, navikao si da ti praštam svaku
glupost, da tvoj osmijeh rješava sve.
Ali... Nije više tako. Ponosno dižem glavu i uživam u tvom pogledu koji odaje
sumnju i pitanje ''šta je sad pa ovo?''
Dosta je bilo tvoje ''vladavine'', sad je došlo moje vrijeme. Moje vrijeme da
uživam u onome što sam zaslužila. Pa, ako ti nisi taj koji može to da mi
pruži..Ne brini, naći ću ja nekoga ko može. I pitam se samo kad bi imao priliku
da pročitaš ovaj post, mada znam da nećeš, da li bi shvatio da se uopšte radi o
tebi, da sam ja ta koja piše O TEBI.
A ko si TI da ja pišem o TEBI?
Šta si ti dao mom životu, osim besmisla, bola, i tuge (s vremena na vrijeme)?
Ništa.
Sad ti mogu reći samo, da zaboraviš na sve to. I da ćeš ti biti taj koji će
proživjeti sve ovo kao ja.
Obećavam ti to!
Da znam da i ja odlazim, ali više me boli to što ti ideš..
Ideš i suviše daleko. Bojim se da si sve dalji i dalji, i da je sve veći bol u
mom srcu.Znam da ti nije svejedno kad se sretnemo, a šta sad kad se više nećemo sretati? Ne, nećeš me uhvatiti za ruku, slučajno, pijan...Nećeš mi pomilovati kosu,
lupiti neku glupost, reći da me voliš pa shvatiti da to nisi trebao reći i da
je kasno da povučeš. Neću ti više glumiti da mi nije stalo, a ''topiti'' se u sebi.Nikad nisi htio priznati da to nije samo obično poznanstvo, da ti ja nisam
občna poznanica.
Glumiš neku ljubav s njom... A žao mi je, nikad ne bih voljela da me neko
''vara'' na takav način. Varaš je mislima, a to je najgore.
Trebam te sad. Prije nego što odem...prije nego što odeš. Želim da stavim tačku na ovu priču i nastavim sa životom. Mučiš me godinama,
uživaš u tome.
Mrzim rastanke. Svaki u sebi nosi tugu.
Ljudi, često, idu da bi bili srećniji...ali na rastanku, ne. Ne oni koji vole
ljude od kojih se rastaju, radi nekih većih užitaka... Boljeg života, većih
gradova, fakulteta...
Boli, sama pomisao da neki ljudi jednostavno neće biti tu, da ih zagrliš kad ti
je teško, da ih stegneš jako i nikad ne puštaš. Neće biti tu ni kad padneš prvi
ispit, ni kad doživiš neko novo razočarenje, novu ljubav...
Biće negdje daleko, u sjeni prošlih vremena.
Sve mi se čini da život često nema smisla, al'
utjehu pronalazim u onome ''Ko zna zašto je to dobro.'' Uvjek sam mrzila
kad mi to neko kaže, to mi je zvučao kao stari otrcani štos, kad nemaš nekome
šta da kažeš, kad nemaš ideje za bolju utjehu. A eto, danas, sama sebe tješim,
upravo tako.
''Proći će'', ''Upoznaćeš nove ljude''... Ma ne, želim ove stare, one koje
poznajem kao samu sebe, možda tako neću
razmišljati kad upoznam nove, možda i bolje... Ali sad, sad mislim da nema
boljih od ovih.
Da, rastanci bole, zato najviše volim da odem, a da ne napravim taj
''rastanak''. Ali nekad rastanak otkrije mnogo toga... Na rastanku je sve
drugačije, većinom su tu pravi, iskreni izrazi lica, bar negdje iz dubine duše
vire(jer mnogi kriju svoje osjećaje, tj, glume, da vole, a ne vole, da su
srećni, a nisu), ali neke se stvari ne mogu sakriti...
Zato i volim taj tužni pogled u tvom oku, koji mi je rekao sve. Taj lažni
osmjeh mi ništa ne znači.
Znaš... OČI SU OGLEDALO DUŠE.
Fali mi moj stari kompjuter. Ofucana ''krdza'' koju volim više od života i sve što ima u njemu. Svi oni tekstovi, koji se nisu sačuvali, sve trenutke istine koje nikad nikome ne bih rekla i pokazala sve je ostalo tamo, na glupom hard disku. Jebena tehnologija.
Olovka i papir.
Nikad mašina neće zamijeniti papir i olovku, nikad! Znam..sama činjenica da ja upravo ''pišem'' na mašini govori suprotno, ali nikad i ništa neće zamjeniti papir i olovku, i one prelijepe trenutke samoće, provedene s 'njima...
Nije isto pocjepati pismo, i izbrisati mail. Nikad i nece biti isto! Nikad te neće boljeti suze prolivene po tastaturi, kao što će boljeti one prolivene po papiru.
Nikad te neće usrećiti mail, jer ga nećeš ni čuvati 20 godina, a pismo...Pismo možda i hoćeš. Ja hoću.
Neki to zovu ljubav. Ja to zovem ludilo. Nit' mislis sto mislis, nit' vidis sto treba da vidis.
Sve je pogresno. A zar nije i najljepse ono sto je pogresno? Najljepsi je grijeh, onaj slatki, u kome uzivamo i ako znamo da poslje slijedi kajanje. I onaj sto bi opet napravili, a znamo da je pogresan. Volim taj grijeh. Volim da volim. Znas, prosli su me oni rijetki, tmurni momenti... Srecna sam. Mozda ipak sunce ima svoje ''prste'' u tome, a i briga me... ipak, mozda imaju i njegove oci. Ko bi znao, sta je to, sto je moje srce natjeralo da se veseli svakom novom danu.
Da li je to tracak svjetlosti iz njegovog pogleda, il' ova sunceva svjetlost sto me cini slijepom?
I znam, pogresan je i ovaj covjek, o kom pricam...pogresan, al' uzivam u toj gresci, sve dok ne zaboli. Dok ne shvatim da grijesim, da gubim i vrijeme i razum(mada, davno sam ga izgubila).
Necu da odustanem, volim mastu, i cvijetna polja i svoje stavove(u koje sam ubjedjena da sam u pravu, a i sama znam da nisam...da, dugo mi je trebalo da se ubjedim da jesam, ali sam uspjela), i svoje snove i nadanja, i optimizam, i osmijeh koji nikad ne zelim da nestane s mog lica. Ma koliko tesko nesto bilo, a uvijek ima gore... Da, pozelim nekad da mu citam misli. Da vidim sta se to zbiva u glavi ludoj,sta osjeca, sta misli, o cemu sanja...Da li su nasa razmisljanja slicna, da li je on taj ko ja mislim da jeste? A sta ako ne bude? Sta ako je upravo suprotno od onoga sto ocekujem da jeste? Da, to bi bila ta slatka greska. Al' opet bih je ponovila. I onako ce opet naici neko cija ce me pojava odvesti u neki ljepsi svijet, i stvoriti iluziju o novom savrsenom svijetu... A sve je to samo jedan krug u kojem se vrtim bez prestanka. Sve dok ne pocnem da zivim u stvarnosti, koja je surova i oktutna. I glupa i dosadna. Mada, ne brinem se ,mislim da nema za mene mjesta u toj glupoj svakodnevnici, nekako uvijek uspijem stvoriti svoju cvijetnu livadu ispunjenu mirom i ljubavlju...
