Sam.
Najgore je biti sam, a sama sam.
Glumim osmjeh, al' plasim se da mi je i gluma vec odavno slabija strana.
Zelim se zatvoriti u muzicku kutiju i nikad ne izaci iz nje. Zelim samo da gledam svet kroz rupice od starih starki, da ogranicim vidike na lijepe stvari(ako ih uopste i ima za mene) i da vidim samo tracak svjetlosti, tek toliko da se osecam zivom. A odavno to nisam.
Ne, nisam oduvek bila ovakva...
Al' zivot je, ocito, odlucio da igra drugaciju igru sa mnom. Ja nisam bila spremna, nisam imala ni asa u rukavu, ni hladnu glavu.
Koja istina?O kakvoj istini ovi ljudi pricaju?Bili su upravu... Istina ne postoji.
Ni sama vise ne znam sta je istina, jer sve cesce lazem samu sebe.
Uvjeravam se da je tacno sto nije, da mi je prijatelj ko nije.
Da volim, a mrzim.
Mrzim ovaj zivot,ove ljude koji se pretvaraju da su srecni. Mrzim sebe.
Mrzim sto volim pogresnog covjeka.
A kako sam mogla znati da biram pogresne ljude kad sam ih stavljala u svoje srce, misleci da pripadaju meni i mom zivotu? Misleci da bas njih trebam staviti pod kljuc i nikad ih ne pustiti da izadju.
Sad, kad zelim da odu, kljuc je nestao.Pokusala sam da ga nadjem, al' nisam uspjela.
Postoji li sporedni izlaz?
Kako sam mogla znati da sve sto radim, da je pogresno?
Da su pogresne i ove reci, i ovo lice i osjecaji?
Jesu li pogresne ove suze, il' sam ih zasluzila?
Mozda ih i glumim.
Zar nije gluma moj san?
Izgleda da sam ja svoju zivotnu audiciju lose odigrala, za mene nije ostala, cak, ni poslednja uloga.
Nisu mi ostali ni moji snovi. I njih sam posadila, negdje usput, dok su mi drugi uzimali razum..
Ostala su mi samo ova dva lista papira, olovka, do pola istrosena i moja tisina, soba i prazne rijeci...
