Samoća.
Kako boli. Znaš, kad su mi pričali o povezanosti, o nedostajanju, o samoći.
Nisam vjerovala.
Samo bih odmahnula rukom –Mah, to je za slabiće...
A evo osjetih je na svojoj koži. Tako sama među milion ljudi. Usamljena.
Da, moj jastuk je uvijek tu.. al' ne uzvraća mi zagrljaj, koliko god se ja
trudila da zamislim drugačije. I znam da će sutra biti bolje, i da ću opet
staviti osmijeh na svoje lice i praviti se da se ništa ne dešava. Da je sve u
savršenom redu.Bravo za mene, bar znam
da odglumim.
Ubi me ovo vrijeme koje leti.
Mjeseci
lete, a ja ništa nisam uradila sa sobom, ni sa svojim društvenim životom. Ni sa faksom, ni sa čim.
I volim kišu. Obožavam.
Ne zato što sam depresivna. Kiša me čini srećnom. Nekako, moji problemi odlaze
s kišnim kapima.
Mogla bih hodati po kiši satima i satima, i nikad mi ne bi dosadilo. Prija mi
to što se ljudi obično zatvore u kuće, bježeći od kiše. A ona je tako
božanstvena.
Moje lice oslikava život jedne srećne persone. Ali nije baš sve onako kako
izgleda...
Nađe se nekad, poneko k'o uspije da zadrži taj osmijeh na mom licu, da bude
stvaran. Al' obično brzo ode. Vjerovatno ga ja otjeram svojim stavom,
ponašanjem, tvrdoglavošću...
Izgleda da sam zalutala, zalutala u svojim mislima, u zabludama. U maštanju o
boljem sutra, o boljim ljudima, o ponosu i poštenju.
Jebi ga.
Kako
da te gledam u te oči, a da te ne poželim? A kako da ti odolim, kad jedino ti
znaš da me nasmiješ kad mi je najteže? Jedino me ti razumiješ, jedino pred tobom
mogu da budem to što jesam... jedino na tebe
ne mogu da se naljutim, jedino tebe ne
mogu da odbijem...jedino s tobom mogu da ćutim, a da razumiješ moju ćutnju. Jedino TI.
Zašto me gledaš tako... odakle ti ključ od mog srca?
Zašto me tjeraš da te zavolim?
Ne mogu opet da volim pogrešnog čovjeka... a pogrešan si.
Ponekad se zapitam da li su snovi zaista ostvrljivi. I
najčešće dajem negativan odgovor na to.
Ne zato što sam pesimista, nego... Nego zato što sam realista, bar mi tako kažu
ljudi u mojoj okolini.
Da, i ja sam sklona maštanju, i više od mnogih. Ali jednostavno, znam šta je
stvarnost. Nekad, ustvari često, mrzim to kod sebe, ali to sam ja i ne mogu to
promjeniti, mogu samo da se pretvaram da nije tako...
Nego, da se vratim na ''pitanje'' o snovima. Postoje, vidiš, i oni trenutci
kada dajem potvrdan odgovor na pomenuto pitanje. To jeste ovaj trenutak.
Ne znam da li je to slučajnost, ali u posljenje vrijeme, moji mnogi snovi se
ostvaruju. Evo već dvije sedmice živim svoje snove. I bum, iznenada još jedan
moj san će se izgleda ostvariti. Sve mi je to po malo čudno, zašto sve to
odjednom? Prosto se uštinem nekad, da vidim da li sanjam...
Mnogi ne razumiju kako neke male stvari mogu da budu moji snovi, kako mogu da
maštam o tako malim stvarima. Ali male stvari čine sreću, zar ne?
A i zar nije ljepše sanjati o nečem, što je možda ostvarljivo(da znam, onda to
nije mašta..), i onda uživati u onim trenutcima kad snove ''gledaš uživo''. Da
baš tako se sad osjećam. I plašim se sljedećeg jutra. Plašim se SUTRA.
Ne želim da sve to nestane, da se pokvari, uništi. Ne želim se buditi iz ovog ''sna''.
Jer, divno mi je.
Odavno se nisam osjećala tako ispunjenom, tako srećnom.
Radosnom i veselom. Znaš, nekad sam se smijala bez prestanka, i onda je od
jednom sve to nestalo.
Mislila sam da nikad neće biti isto, da ću opet biti tako vesela, kao nekad.
I ne mogu da vjerujem, da sam opet stara ja, koja se smije i veseli svakom
danu, i koja čini sve da zadrži osmijeh na licu, što je duže moguće. Vjerovatno
i njegov osmieh ima svoje prste u tome, al' nije me briga, sve dok je tako. (:
Dvije su sedmice do ostvarenja jednog mog velikog sna... I iskreno se nadam da
ništa neće spriječiti da se taj san ostvari. Prosto, ne smijem da pričam o
tome, strah me je da ne.. ne, ne mogu da pričam o tome.
