Kome još treba ružna i surova stvarnost? Ljepše je uživati u nekom drugom svijetu, u snovima. Maštati o nečemu uglavnom nemogućem... Za nekoga su moji snovi možda smijepni i besmisleni, ali u njima, ja pronalazim svoj mir. Da nema maštanja i sanjanja život bi bio besmislen, suroviji nego što jeste(ako je to moguće), tmuran i siv. Snovi uljepšavaju stvarnost. Želim. Želim lijep i miran život, bez mržnje među ljudima, bez ratova... Ali, to su samo moje želje, pusti snovi, mene i onih sličnih meni. Te su želje ostvarljive, samo u mašti. ''Tamo'' imam svoj svijet, baš onakav kakav želim da bude. Miran i pošten. Pun osjećaja, pun mogućnosti da se ostvari ono što želim i što hoću. Svijet u kome postoji BUDUĆNOST! To nisu velike želje, bar meni tako ne izgledaju... To su samo snovi o ''normalnom'' životu, koji ne živim i ne mogu, jer su ljudi zli, sebični i ne mare ni za koga i ni za šta, da bi ostvarili svoj cilj. PONOS, OBRAZ, DOSTOJANSTVO, riječi koje su nekada imale veliko značenje, sad većini, ne predstavljaju ništa...Nažalost. Naravno postoje i oni koji još uvijek vjeruju da nešto može da se promjeni, koji uživaju u malim stvarima...ali takvih je, sve manje i manje... Samo je u mom svijetu sve više takvih koji žele više i bolje, i MOGU!
Zato volim svoje snove i svoj život u istima. Ali, naravno, ništa nije savršeno, pa tako ni moj život u snovima, jer postoji buđenje, koje mi sigurno sljeduje. Buđenje, vraćanje u surovu realnost i onu uglavnom ružniju stranu života.
Da..Često se pitam, dal' sam ikada prestala da te volim? Tvoj osmijeh, pogled, dodir... Volim. Ti si nešto što me ispunjava, čini me srećnom, nešto tako.. nikad niko nije mogao. Ne, kao ti. Znam, kažu ''proći će te''. Neće! Da je htjelo prošlo bi. I ne znam. Ne znam šta sad da radim kada odlaziš. Kad te neću gledati svaki dan. Neću te ''slušajno'' dodirnuti ramenom. Poljubiti. A to je ono što trebam, više od svega. Tražim utjehu u drugom...a koga zavaravam.. sebe? tebe? Meni zapravo i nikad nije bilo jasno šta ti želiš, od mene, od nas? Šta znači svaki tvoj pogled...osmijeh? Prelijepi osmijeh, kojem ne mogu da odolim. Nestvaran je. I kad nisi pri sebi; Pijan, trijezan, lud, napušen- VOLIM TE. Nikome to nisam rekla. Ne mogu da kažem, da pokažem. Ljudi su zli, uništiće mi i to malo trenutaka koje provedem s tobom. Uništiće ono zbog čega se radujem svakom novom danu. Izdali su me ljudi kojima sam najviše vjerovala, pa sad nikome ništa ne vjerujem. Pa čak ni sebi. I da, slušam tvoju omiljenu pjesmu i odjednom je i meni omiljena.
Vrijeme liječi sve? Plašim se.. Nije tako. Platonska ljubav? Kome to još treba? Nikome. Ali ne mogu, trebam te. Moram tako da živim. U iluziji. U nekom maštanju o nečem što će se izgleda ostvariti samo u mojim snovima...a možda ni tamo.
Razočarana sam u ljubav, u ljude.. U život. Ponavljam to iz dana u dan..Možda da počnem da se radujem, veselim, shvatim da to nije tako. Ali... To je realnost. Zašto da se zavaram? Ne želim. Pa poslije da shvatim da je sve to plod moje mašte. Ne. Bolje je ovako. Zavoljećeš me, možda. Možda. A šta imam ja od tog ''možda''. Zašto ovo sebi radim? Imam samo lažnu nadu, koju si mi davao milioni puta... I onda kažem sebi ''E nećeš više.'' I to traje..nikoliko. Drugima si običan. Meni? Nešto posebno, nestvarno.. Najljepše. Nešto što nikad neće biti moje.
Zašto me ovo drži tolike godine. Ne, ne želiš da znaš koliko ih je. Vjeruj mi. Kako da izdržim, ovo, tvoj odlazak? Još postoji onaj djelić mene, koji se nada, vjeruje, da nećeš otići. Ubijaš me. Svakim svojim pogledom, pokretom, dodirom, osmijehom... U isto vrijeme me miluješ i ubijaš. Lomiš mi srce, a dio je tebe. Samo ti to ne želiš da shvatiš. Ti ne želiš da nam bude bolje! Ti nas sprječavaš da uživamo u sopstvenoj sreći, koju bi stvorili MI, kao jedno!
Volim
to što sam ti konačno odlumila.. Koliko dobro ne znam.. Ali ja sam zadovoljna,
što je i najbitnije zar ne?
Možda i nisam u najboljem stanju da pišem o ovome, o nama, ali jednostavno
osjećam potrebu.
Šta je bilo?
Nisi navikao da te, što bi se u današnje vrijeme reklo KULIRAM? E pa, navikni
se, to sam nova ja.
Možda nije to ono što očekuješ. Pa naravno, navikao si da ti praštam svaku
glupost, da tvoj osmijeh rješava sve.
Ali... Nije više tako. Ponosno dižem glavu i uživam u tvom pogledu koji odaje
sumnju i pitanje ''šta je sad pa ovo?''
Dosta je bilo tvoje ''vladavine'', sad je došlo moje vrijeme. Moje vrijeme da
uživam u onome što sam zaslužila. Pa, ako ti nisi taj koji može to da mi
pruži..Ne brini, naći ću ja nekoga ko može. I pitam se samo kad bi imao priliku
da pročitaš ovaj post, mada znam da nećeš, da li bi shvatio da se uopšte radi o
tebi, da sam ja ta koja piše O TEBI.
A ko si TI da ja pišem o TEBI?
Šta si ti dao mom životu, osim besmisla, bola, i tuge (s vremena na vrijeme)?
Ništa.
Sad ti mogu reći samo, da zaboraviš na sve to. I da ćeš ti biti taj koji će
proživjeti sve ovo kao ja.
Obećavam ti to!
Da znam da i ja odlazim, ali više me boli to što ti ideš..
Ideš i suviše daleko. Bojim se da si sve dalji i dalji, i da je sve veći bol u
mom srcu.Znam da ti nije svejedno kad se sretnemo, a šta sad kad se više nećemo sretati? Ne, nećeš me uhvatiti za ruku, slučajno, pijan...Nećeš mi pomilovati kosu,
lupiti neku glupost, reći da me voliš pa shvatiti da to nisi trebao reći i da
je kasno da povučeš. Neću ti više glumiti da mi nije stalo, a ''topiti'' se u sebi.Nikad nisi htio priznati da to nije samo obično poznanstvo, da ti ja nisam
občna poznanica.
Glumiš neku ljubav s njom... A žao mi je, nikad ne bih voljela da me neko
''vara'' na takav način. Varaš je mislima, a to je najgore.
Trebam te sad. Prije nego što odem...prije nego što odeš. Želim da stavim tačku na ovu priču i nastavim sa životom. Mučiš me godinama,
uživaš u tome.
