Neki to zovu ljubav.
Ja to zovem ludilo.
Nit' mislis sto mislis, nit' vidis sto treba da vidis. 
Sve je pogresno. A zar nije i najljepse ono sto je pogresno? Najljepsi je grijeh, onaj slatki, u kome uzivamo i ako znamo da poslje slijedi kajanje. I onaj sto bi opet napravili, a znamo da je pogresan.
Volim taj grijeh.
Volim da volim.
Znas, prosli su me oni rijetki, tmurni momenti... Srecna sam. Mozda ipak sunce ima svoje ''prste'' u tome, a i briga me... ipak, mozda imaju i njegove oci. Ko bi znao, sta je to, sto je moje srce natjeralo da se veseli svakom novom danu.
Da li je to tracak svjetlosti iz njegovog pogleda, il' ova sunceva svjetlost sto me cini slijepom?
I znam, pogresan je i ovaj covjek, o kom pricam...pogresan, al' uzivam u toj gresci, sve dok ne zaboli. Dok ne shvatim da grijesim, da gubim i vrijeme i razum(mada, davno sam ga izgubila).
Necu da odustanem, volim mastu, i cvijetna polja i svoje stavove(u koje sam ubjedjena da sam u pravu, a i sama znam da nisam...da, dugo mi je trebalo da se ubjedim da jesam, ali sam uspjela), i svoje snove i nadanja, i optimizam, i osmijeh koji nikad ne zelim da nestane s mog lica. Ma koliko tesko nesto bilo, a uvijek ima gore... Da, pozelim nekad da mu citam misli. Da vidim sta se to zbiva u glavi ludoj,sta osjeca, sta misli, o cemu sanja...Da li su nasa razmisljanja slicna, da li je on taj ko ja mislim da jeste? A sta ako ne bude? Sta ako je upravo suprotno od onoga sto ocekujem da jeste? Da, to bi bila ta slatka greska. Al' opet bih je ponovila. I onako ce opet naici neko cija ce me pojava odvesti u neki ljepsi svijet, i stvoriti iluziju o novom savrsenom svijetu... A sve je to samo jedan krug u kojem  se vrtim bez prestanka. Sve dok ne pocnem da zivim u stvarnosti, koja je surova i oktutna. I glupa i dosadna. Mada, ne brinem se ,mislim da nema za mene mjesta u toj glupoj svakodnevnici, nekako uvijek uspijem stvoriti svoju cvijetnu livadu ispunjenu mirom i ljubavlju...