[ Generalna
]
30 Avgust, 2012 02:15
Rastanak.
Mrzim rastanke. Svaki u sebi nosi tugu.
Ljudi, često, idu da bi bili srećniji...ali na rastanku, ne. Ne oni koji vole
ljude od kojih se rastaju, radi nekih većih užitaka... Boljeg života, većih
gradova, fakulteta...
Boli, sama pomisao da neki ljudi jednostavno neće biti tu, da ih zagrliš kad ti
je teško, da ih stegneš jako i nikad ne puštaš. Neće biti tu ni kad padneš prvi
ispit, ni kad doživiš neko novo razočarenje, novu ljubav...
Biće negdje daleko, u sjeni prošlih vremena.
Sve mi se čini da život često nema smisla, al'
utjehu pronalazim u onome ''Ko zna zašto je to dobro.'' Uvjek sam mrzila
kad mi to neko kaže, to mi je zvučao kao stari otrcani štos, kad nemaš nekome
šta da kažeš, kad nemaš ideje za bolju utjehu. A eto, danas, sama sebe tješim,
upravo tako.
''Proći će'', ''Upoznaćeš nove ljude''... Ma ne, želim ove stare, one koje
poznajem kao samu sebe, možda tako neću
razmišljati kad upoznam nove, možda i bolje... Ali sad, sad mislim da nema
boljih od ovih.
Da, rastanci bole, zato najviše volim da odem, a da ne napravim taj
''rastanak''. Ali nekad rastanak otkrije mnogo toga... Na rastanku je sve
drugačije, većinom su tu pravi, iskreni izrazi lica, bar negdje iz dubine duše
vire(jer mnogi kriju svoje osjećaje, tj, glume, da vole, a ne vole, da su
srećni, a nisu), ali neke se stvari ne mogu sakriti...
Zato i volim taj tužni pogled u tvom oku, koji mi je rekao sve. Taj lažni
osmjeh mi ništa ne znači.
Znaš... OČI SU OGLEDALO DUŠE.
Odlazim, a volim te.
[ Generalna
]
21 Avgust, 2012 00:34
Olovka i papir.
Fali mi moj stari kompjuter. Ofucana ''krdza'' koju volim više od života i sve što ima u njemu.
Svi oni tekstovi, koji se nisu sačuvali, sve trenutke istine koje nikad nikome ne bih rekla i pokazala sve je ostalo tamo, na glupom hard disku.
Jebena tehnologija.
Olovka i papir.
Nikad mašina neće zamijeniti papir i olovku, nikad! Znam..sama činjenica da ja upravo ''pišem'' na mašini govori suprotno, ali nikad i ništa neće zamjeniti papir i olovku, i one prelijepe trenutke samoće, provedene s 'njima...
Nije isto pocjepati pismo, i izbrisati mail.
Nikad i nece biti isto! Nikad te neće boljeti suze prolivene po tastaturi, kao što će boljeti one prolivene po papiru.
Nikad te neće usrećiti mail, jer ga nećeš ni čuvati 20 godina, a pismo...Pismo možda i hoćeš.
Ja hoću.
[ Generalna
]
18 Avgust, 2012 00:05
We'll meet again...
Neki to zovu ljubav.
Ja to zovem ludilo.
Nit' mislis sto mislis, nit' vidis sto treba da vidis.
Sve je pogresno. A zar nije i najljepse ono sto je pogresno? Najljepsi je grijeh, onaj slatki, u kome uzivamo i ako znamo da poslje slijedi kajanje. I onaj sto bi opet napravili, a znamo da je pogresan.
Volim taj grijeh.
Volim da volim.
Znas, prosli su me oni rijetki, tmurni momenti... Srecna sam. Mozda ipak sunce ima svoje ''prste'' u tome, a i briga me... ipak, mozda imaju i njegove oci. Ko bi znao, sta je to, sto je moje srce natjeralo da se veseli svakom novom danu.
Da li je to tracak svjetlosti iz njegovog pogleda, il' ova sunceva svjetlost sto me cini slijepom?
I znam, pogresan je i ovaj covjek, o kom pricam...pogresan, al' uzivam u toj gresci, sve dok ne zaboli. Dok ne shvatim da grijesim, da gubim i vrijeme i razum(mada, davno sam ga izgubila).
Necu da odustanem, volim mastu, i cvijetna polja i svoje stavove(u koje sam ubjedjena da sam u pravu, a i sama znam da nisam...da, dugo mi je trebalo da se ubjedim da jesam, ali sam uspjela), i svoje snove i nadanja, i optimizam, i osmijeh koji nikad ne zelim da nestane s mog lica. Ma koliko tesko nesto bilo, a uvijek ima gore... Da, pozelim nekad da mu citam misli. Da vidim sta se to zbiva u glavi ludoj,sta osjeca, sta misli, o cemu sanja...Da li su nasa razmisljanja slicna, da li je on taj ko ja mislim da jeste? A sta ako ne bude? Sta ako je upravo suprotno od onoga sto ocekujem da jeste? Da, to bi bila ta slatka greska. Al' opet bih je ponovila. I onako ce opet naici neko cija ce me pojava odvesti u neki ljepsi svijet, i stvoriti iluziju o novom savrsenom svijetu... A sve je to samo jedan krug u kojem se vrtim bez prestanka. Sve dok ne pocnem da zivim u stvarnosti, koja je surova i oktutna. I glupa i dosadna. Mada, ne brinem se ,mislim da nema za mene mjesta u toj glupoj svakodnevnici, nekako uvijek uspijem stvoriti svoju cvijetnu livadu ispunjenu mirom i ljubavlju...
[ Generalna
]
13 Avgust, 2012 02:57
Always somewhere.
Sam.
Najgore je biti sam, a sama sam.
Glumim osmjeh, al' plasim se da mi je i gluma vec odavno slabija strana.
Zelim se zatvoriti u muzicku kutiju i nikad ne izaci iz nje. Zelim samo da gledam svet kroz rupice od starih starki, da ogranicim vidike na lijepe stvari(ako ih uopste i ima za mene) i da vidim samo tracak svjetlosti, tek toliko da se osecam zivom. A odavno to nisam.
Ne, nisam oduvek bila ovakva...
Al' zivot je, ocito, odlucio da igra drugaciju igru sa mnom. Ja nisam bila spremna, nisam imala ni asa u rukavu, ni hladnu glavu.
Koja istina?O kakvoj istini ovi ljudi pricaju?Bili su upravu... Istina ne postoji.
Ni sama vise ne znam sta je istina, jer sve cesce lazem samu sebe.
Uvjeravam se da je tacno sto nije, da mi je prijatelj ko nije.
Da volim, a mrzim.
Mrzim ovaj zivot,ove ljude koji se pretvaraju da su srecni. Mrzim sebe.
Mrzim sto volim pogresnog covjeka.
A kako sam mogla znati da biram pogresne ljude kad sam ih stavljala u svoje srce, misleci da pripadaju meni i mom zivotu? Misleci da bas njih trebam staviti pod kljuc i nikad ih ne pustiti da izadju.
Sad, kad zelim da odu, kljuc je nestao.Pokusala sam da ga nadjem, al' nisam uspjela.
Postoji li sporedni izlaz?
Kako sam mogla znati da sve sto radim, da je pogresno?
Da su pogresne i ove reci, i ovo lice i osjecaji?
Jesu li pogresne ove suze, il' sam ih zasluzila?
Mozda ih i glumim.
Zar nije gluma moj san?
Izgleda da sam ja svoju zivotnu audiciju lose odigrala, za mene nije ostala, cak, ni poslednja uloga.
Nisu mi ostali ni moji snovi. I njih sam posadila, negdje usput, dok su mi drugi uzimali razum..
Ostala su mi samo ova dva lista papira, olovka, do pola istrosena i moja tisina, soba i prazne rijeci...
